Svet tišine
Tuesday, September 14th, 2004…malo sutra.
Svet koji Žak-Iv Kusto oslikava u svom filmu pre bi bio svet gde je Ä?ovek vidno superioran, svet siledžija i njihove sile, svet prirodnjaka-pionira u vodenom svetu koji bi prvi trebalo da poÅ¡tuju ravnotežu morskog ekosistema. Kad ono meÄ‘utim, vidimo Kustoa i njegovu ekipu kako se “kaÄ?e” na vodenu kornjaÄ?u dok žuri da izroni da bi uzela vazduh, vidimo ih kako dinamitom poubijaju ribe u preÄ?niku od nekoliko desetina metara samo da bi ih izvadili, prebrojali koliko od koje vrste ima i krupno kadrirali ribe dok se guÅ¡e na suvom, vidimo ih kako trupom broda udaraju uljeÅ¡uru koja je sa svojim jatom htela da ih izbegne. Tu toj sceni nije kraj: uljeÅ¡ura zove svu svoju “rodbinu” da joj doplivaju u pomoć, a jedna mala uljeÅ¡ura (mala reda veliÄ?ine 10ak metara) udari u elisu motora broda; ajkule se okupljaju, kavez sa broda sa dva ronioca i kamerom se spuÅ¡ta u vodu. Odjednom, kamera se vraća na brod i vidimo razjarene mornare kako vade ajkule iz vode kukama, udaraju ih Ä?ime god stignu, Å¡to u vodi, Å¡to dok su na palubi — scena koja podseća na scenu sa majmunom iz Odiseje 2001… Zgroženo sam odgledao kasapljenje desetak ajkula i izaÅ¡ao sam iz bioskopa, besan. U cilju “nauke”? Hah. Važi…
Pritom, pored svih tih nepotrebnih scena ostaje nejasno je Å¡ta je Žak hteo da pokaže svojim filmom: da nije možda koliko je tehnika uznapredovala u pedesetim? Jedino to… Sve drugo pada u vodu i, kamo sreće, jedu ga ajkule. Onda kako je sam film koncipiran. Jednom reÄ?ju, smeÅ¡no: nije tipiÄ?an dokumentarac, zato Å¡to imamo i dijaloge, “radnju” koja podseća na igrani film. Kako je ovaj film dobio Zlatnu palmu, stvarno ne znam.